Obećao si mi – Mirjana Bobić Mojsilović

PREPORUKE KNJIGA

,,OBEĆAO SI MI” – MIRJANA BOBIĆ MOJSILOVIĆ

BITI VEĆA OD ŽIVOTA

Zbirka pesama Mirjane Bobić Mojsilović ,,Obećao si mi” izašla je u oktobru 2019. godine. Dočekana je s osećajem da su nam pesme iz nje drage, bliske i dobro poznate. Razlog tome je što im je pesnikinja širom otvorila vrata recitujući ih u brojnim emisijama i pre no što su se našle u knjizi.

Njen dubok, prozukao, melodičan glas sugestivno je nagovestio sasvim novu dimenziju u koju se sprema da nas uvede.

Jedan od najvećih i najvoljenijih srpskih pesnika Branko Miljković je tvrdio da će poeziju svi pisati. I on nije bio daleko od istine, jer svi koje mami bela hartija, pre ili kasnije se oprobaju u pisanju stihova. Zbirke pesama su se objavljivale i biće objavljivane. Samo, pesnik nije rekao (a možda je slutio) da poeziju neće imati ko da čita. I da će zbirke pesama stajati na policama knjižara, i tek stidljivo stizati do čitalaca na književnim večerima na kojima se pojavljuje uvek isti svet… Ta istina je i bolna i poražavajuća.

A onda se desio zaokret. Zrak svetla pao je i na ovu književnu vrstu i njene stvaraoce zahvaljujući snazi žene koja nikada ni pred čim nije prezala ni odustajala. Iz jedne druge sfere, Mirjana Bobić Mojsilović će napraviti salto u mestu i akrobatski, atraktivno, pompezno skočiti pred nas sa zbirkom kojoj je naprosto nemoguće odoleti.

Navikla na publiku, nije joj bilo teško da ogoli i dušu i misli.

Inače, poezija je načelno postala suviše zatvorena, kompleksna, hermetična, teško prohodna. Demorališe čitaoca koji se istroši u potrazi za smislom. Zato bi retka čitanja rezultirala predajom i odustajanjem, pa čak i zaobilaženjem pesama u širokom luku.

Umetnost ne treba da nas plaši i umara, već  angažuje i oplemenjuje. Raduje. Usrećuje…

Ova multimedijalna umetnica je to intuitivno osetila. Kod nje sve vrca od emocija, energije, boja, mirisa, slika koje su kao šareni kaleidoskop, pa se iz trenutka u trenutak premeću i menjaju pred našim očima.

Kratak stih je njen zaštitni znah. On daje ritam i povećava brzinu iz pesme u pesmu.

Čitajući ih, imala sam utisak da u nekoj blistavoj balskoj dvorani plešem valcer. Uživala sam u stihovima kao u okretima te zavodljive igre.

Nakon pročitanih dvadeset devet pesama, vrtelo mi se u glavi, kao da je muzika iznenada stala, pa sam se ukopala u mestu, a sve uokolo nastavilo da se leluja i okreće!

Roman se čita jednom lili dvaput. Dobrim pesmama se vraćamo mnogo puta. Tako je i sa delom ,,Obećao si mi”.

Neminovno je iščitavanje pesama više puta, promišljanje o njima… Pamte se stihovi i slike koje su probudili u nama.

Jer svaka pesma je kao mali film. Ispričana priča. Predata ispovest nama na čuvanje.

Neobičan ton obraćanja, koji u njima preovladava, čini nas aktivnim akterima u tom novostvorenom svetu. Nagoni nas na preispitivanje. Stoga se lako prepoznajemo i identifikujemo sa izrečenim.

Sporadična rima čini da sve klizi kao laki korak po ispoliranom parketu. Doprinosi muzikalnosti i skreće pažnju na iskazanu misao.

,,Bilo je svega iz supermarketa sreće i bola,

bilo je igranja na stolu i oko stola..”

Sve što pesnikinja kaže oslikava njen bogat unutrašnji svet. Njeno veliko iskustvo se reflektuje  kroz duhovite, ironične, autoironične, romantične asocijacije:

,,I ovog se sasvim jasno sećam

da je dogovor bio

to se nekako podrazumevalo

da neće biti rastanaka

da neće biti ni jednog

ni tužnog,

ni onog kukavičkog, bednog

A da ću ja, zauzvrat

biti veća od života

i da me neće biti sramota

ako sam pala

jer sam sebi obećala da ću da krenem ispočetka

sto puta, ma i sto osam ako znam ko sam…” (Iz pesme ,,OBEĆAO SI MI”)

Pesma ,,Nepravda” mogla bi biti svrstana u progrsamske pesme. U njoj autrorka iznosi stavove o pisanju, čitanju, poeziji, temama, raspoloženju u kom se nalazi umetnik kada stvara…

,,Poezija se piše u samoći”.

I ističe da:

,,O onome ko je tu niko ne piše,

Nego se piše

o onome koga ne možeš imati više.”

Uspešno formuliše okrenutost pesnika ka prošlosti ili budućnosti:

,,U poeziji živi samo prošlost

uspomene davnašnje

ponekad i budućnost

a nikako vreme sadašnje”.

Seta, tmurna raspoloženja čine da stih poteče i ostavi snažan utisak na čitaoca. I to je Mirjana stihom pojasnila:

,,Jer poezija je alergična na sreću”,

,,Poezija je tajnina tajna”.

Mirjana Bobić Mojsilović verbalizuje ono što mi osećamo.

Nakon čitanja njenih pesama sve je kristalno jasno. Čini vam se da sve dolazi na svoje mesto. Sleže se kao zlatni pesak posle snažnih talasa.

Pa opet, dugo, dugo, ostajete zarobljeni u tom svetu reči i pesničkih slika, kao što osećate opijenost i slabost u nogama posle nekoliko odigranih valcera…

One koji nisu do sada čitali pesme ove umetnice darujem poslasticom – pesmom ,,Haljina” koja mi se dopada zbog pesrsonifikovanosti odevnog predmeta koji govori više o vlasnici nego da smo pročitali nekoliko stranica njenog dnevnika. Ima svake od nas pomalo u njoj.

Oni koji je znaju, neka je se podsete.

HALJINA

 To se nalazi
u mojim knjigama
u mojim
pozorišnim komadima.
Na mojim slikama:
Oblačim moje heroine
uvek u istu,
običnu,
dirljivu modu.
Ništa posebno:
Haljina na tufne,
možda od viskoze,
ili od cica.
Kao ona davna, siromašna,
haljinica.

I,
onda su došle
bolje haljine.
Moj stil je postao bolji
Elegantniji.
Moje haljine su
od svile
i muslina,
pliša.
Za svako godišnje doba.
Kada je blaga noć,
il’ kad je kiša.

Pametne su to haljine,
i, zrele.
Sa rukavima od tila.
I na bretele.
Skupe su i zastrašujuće.
Preozbiljne,
za veče.
Haljine koje obavezuju.
Obučene
samo po nekoliko puta.
Obešene u plakaru
poput duhova,
između kaputa.

Usamljene su i nesigurne.
To su haljine
koje su
išle u provode,
a vraćale se,
uglavnom pripite.
Haljine koje su
mnogo pričale.
I pušile.
Haljine koje su se trudile
da ostave utisak,
a onda su
mrzovoljno svlačene
i bacane u mrak.

Haljine koje su se same budile.
Navikle na ponavljanja.
Na rutinu.
Na taj ples varkin,
što bi rekao Filip Larkin
šapatom i kricima:
navikle
na rutinu života
proćerdanog,
među viljuškama
i licima.

U mojim knjigama,
u mojim slikama,
pozorišnim komadima,
moje junakinje,
s kojim god da se bore
jadima,
bolje žive od mene;
Jer sam sredila
da svaka
od njih ima
uspomene,
u vidu haljine
od viskoze
ili od cica
na tufne.

Obična haljinica.

Mala melodramatičnost trena
za kojim čezne svaka žena.

Nisi razumeo da
Ti,
treba da budeš taj
koji iz ljubavi
ode u neku radnju
iz čista mira,
i izabere haljinu,
za mene.
Po svojoj volji.
Čak i pogrešnog broja
ili smešnog kroja.
I život bi bio mnogo bolji.

Bila bi to tvoja
lelujava nežnost
nezapamćene snage
od koje ne bih mogla da dišem.

Ali,
nisi to shvatio.
I,
zato
slikam.
I pišem.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *