STARIJI

,,Stariji” – peti roman Ljiljane Šarac u izdanju Evro Booka

SAŽETAK, CITAT I RECENZIJA ROMANA ,,STARIJI”

Ljubav uvek pronađe put kao voda, kao vatra, kao svaka prirodna stihija koja se otrgne kontroli i pokaže čoveku svoju moć.

Milan je profesof na Filološkom fakultetu koji dvadeset poslednjih godina živi samačkim životom, nakon što ga je napustila supruga. Uz majčinu pomoć podigao je blizance koji su odrasli u zanimljive mlade ljude.

Godine 2018. Milan i njegovi najbolji prijatelji Ivan i Dragan proslavljaju pedeseti rođendan. Susreti u kafani i prigodna proslava prilika su da sumiraju šta su do tada uradili i postigli. Mir i ravnoteža bivaju narušeni u trenutku kada se u komšiluk doseli mlada komšinica. Novo lice zatalasa strasti.

* * *

,,Izraz sreće na njenom licu dokaz je da je učinio pravu stvar. Dogovore se da ona javi društvu da će to veče prespavati kod drugarice pa da prošetaju do male plaže između Budve i Bečića.
Sede na steni uglačanoj i izdubljenoj talasima u hladu borova. Senke postaju sve duže, a oni jedno uz drugo dočekuju smiraj dana. Ispočetka su samo posmatrali kupače i one koji se u plićaku igraju sa decom ili se sunčaju na blagom popodnevnom suncu. Uživali su u šumu talasa koji su im se mic po mic prikradali.
Imali su stalno potrebu da jedno drugo dodiruju, maze po ruci, obrazu, ramenima. Držali su se za rub košulje i haljine, a da nisu bili ni svesni, kao da će ono drugo iznenada ustati i iščeznuti.
Nisu mnogo govorili.
Zbog same činjenice da su tu, zajedno, potpuno nepčekivano, bili su ispunjeni i srećni. Kada se glave senki borova utonule u vodu, ustali su i prošetali se. Plaža se dobrim delom ispraznila. Ostalo je još nešto mladeži koja je igrala odbojku i poneki kupač koji je uživao u mirnom moru.
Sunčica je izula sandale i hodala plićakom, a MIlan je išao pored nje, držeći je za ruku, izbegavajući talase koji su se takmičili da mu dodirnu rub sandala.
Malu plažu su brzo premerili koracima. Seli su nasuprot mestu na kom su do tada bili. Naslonili su leđa o leđa i posmatrali kako sunčev disk, kao zrela lubenica, tone u more.
Ruj se prelio preko nebeskog plavetnila i zažario bele rubove retkih oblačaka.
U trenutku kada je sunce zašlo, Milan se okrenuo prema Sunčici, zagrlio i nežno poljubio. Uživali su u novom osećaju slobode. Kada je poljubac postao starsniji, šapnuo joj je na uho:
– Idemo!
S rukom u ruci prepešačili su do Ivanovog stana, nedaleko od autobuske stanice…”

* * *

Recenzentkinja Olivera Damjanović i autorka

Roman Stariji govori o značaju porodice i odricanjima koje ona traži. To je i priča o neraskidivom prijateljstvu čije je seme posejano tokom školovanja. Svedočanstvo je i da ljubav ne zna za prepreke, godine i granice. Srcu se ne može zapovedati. Autorka ih stvara u kratkom vremenskom razmaku, svesno koristeći postupak dvostrukosti i posatvljajući ova dela jedno naspram drugog kao odraz u ogledalu. Tema oba romana je ista, aktuelna i svevremenska, božanska ljubav dvoje ljudi koje jedino razdvaja znatna razlika u godinama.

Dok je u Starijoj pisac sagledavao kompleksnost odnosa između starije žene i mlađih muškaraca, u romanu Straiji siže čini obrnuta perspektiva – ljubavna veza sredovečnog muškarca i mlade devojke. Ovo je roman o našoj svakodnevici, gubicima, razočaranjima, strahovima, sumnjama, sveopštoj usamljenosti i otuđenosti, ali, pre svega, roman o ljubavi, koja je svima, bez obzira na životno doba toliko neophodna.

Autorka se odvažila da iz muškog ugla posmatra stvarnost, znajući da se emocije i razmišljanja žena i muškaraca bito razlikuju. Ponesena ličnošću glavnog junaka Milana, afirmisanog univreziteskog profesora književnosti, ona je pomalo i bolećiva prema njegovoj suptilnosti, nežnosti, osetljivosti. Opravdanje za Milanovu introvertnu prirodu i postupke nalazi u njegovom detinjstvu i odrastanju pod zaštitom brižne i požrtvovane majke i surovo realnog oca. U građenju njegovog lika ima određene sentimentalnosti i one čistote muških junaka knjževnice Mir Jam. Sredovečni muškarac, kojeg je supruga iznenada ostavila, samohrani je roditelj blizanaca, požrtvovan čovek, koji je svoj život podredio deci, njihovom vaspitavanju i odrastanju. Njihove interse stavio je ispred svega, ne očekujući od života da mu pruži drugu šansu i podari novu ljubav. Ona ga je, međutim, srela iznenada, u prolazu, neočekivano i nenadano, kako to najčešće i biva, kad joj se najmanje nadao. Autorka je svesno izbegla opšte mesto našeg vremena, koje je prisutno u prethodnom romanu Starija, u karakterizaciji Bokovog lika. Milan nije oženjen i neveran muž u zrelim godinama koji se zaljubljuje u mladu devojku, koja mu prestavlja statusni simbol, a on tako leči strah od starosti i beznačajnosti. Iznenadnu opčinjenost, zaljubljenost i opsednutost mladom devojkom Sunčicom on krije i od sebe samog, osećajući da to što mu se dešava ne sme i ne treba da se desi, jer kulturološki nije prihvatljivo u sredini u kojoj živi., dok njegov sin proživljava rane jade i mučno mladalačko iskustvo, jer ga ta ista devojka, u koju je ludo zaljubljen, doživljava samo kao najboljeg prijatelja.

Izuzetan je lik lepe Sunčice. Ona se bezuslovno prepušta svojim osećanjima. Puna jake mladalačke energije i strasti, živi po principu danas za danas, sada i ovde.  Za nju je ljubav radost, čarolija, kao i gluma koja joj omogućava da oživljava neke druge moguće živote. Ona se ne pita šta će biti sutra, ništa ne traži i bezuslovno voli. Za nju je MiIan sigurnost, oslonac, podrška, saznanje da nije sama, osoba koju obožava, ne pitajući se za njegove godine. Sputan predrasudama i normama koje pokazuju šta je normalno i očekivano u određenom životnom dobu, Milan misli da je neprihvatljivo zaljubiti se u pedesetoj, sve dok ga Sunčica ne ohrabri, želeći i učeći ga da svaki trenutak te ljubavi proživi opušteno, radosno, bez straha i osećaja krivice, bez projektovanja budućnosti. Njih dvoje su kao dve strane istog novčića, skladni, savršeno odgovaraju jedno drugom, a opet tako različiti. U trenucima introspekcije on postaje svestan da ljubav nije samo sloboda, već i odgovornost, hrabrost, spremnost na odricanje i borbu sa ljubomorom, zavišću i lošim namerama drugih ljudi. Za razliku od drugova Ivana i Dragana, koji otvoreno govore o svojim problemima, Milan ćutke preživljava strahove, sumnje, stid, bez jasne vizije o bliskoj budućnosti.

Njegov drug Ivan u tipologiji junaka pripada mačo muškarcu, šarmeru, zavodniku, koji je sušta suprotnost Milanovoj povučenosti i tananosti. Ivanova samospoznaja isprzanosti nastupiće posle preokreta koji mu je u danu promenio život. Drugi Milanov prijatelj Dragan odlaskom od kuće dobija priliku da iz daljine sagleda šta mu je najvažnije u životu i od čega ne treba odustati. Iako su mu najbolji drugovi još iz đačkih dana, Milan nema hrabrosti da im prizna šta mu se desilo, iako je svestan da ga oni neće osuditi, već, će naprotiv, u tome videti osvajački trijumf. On ćutanjem, tajnovitošću i skrivanjem istine želi da zaštiti svoju decu, ali time samo pospešuje očekivani ishod. Njegova pronicljiva ćerka Dejana, koja i sama prećutkuje sopstvenu tajnu, natera ga da se oseti krivim i lošim roditeljem. Ona dodatno oteža bolno suočavanje sa istinom prebacivanjem i optužbama. Tog trenutka Milan kao da se probudio iz opčinjenosti i opsednutosti mladom devojkom i ponovo je na sebe preuzeo ulogu dežurnog krivca.

Pri poslednjem susretu podstaknut Ivanovim zapitkivanjima i alkoholom, glavni junak u trenucima preispitivanja svojih postupaka dolazi do istine koja oslobađa.

Na kraju imamo utisak nedovršenosti romana ili namerno ostavljene otvorenosti za domišljanje čitalaca šta je bilo potom.

Autorka je odličan posmatrač naizgled sitnih pojedinosti i svakodnevice. Kroz njen pogled ona postaje na trenutke lirska, lagana, nežna, prozračna i roman se čita u jednom dahu kao poezija (npr. romantična šetnja zaljubljenih u Jevremovcu; erotske i lirske scene ljubavi), a potom surova, realna, oštra (muški razgovori, pošalice i aluzije).

Pripovedanje je jednostavno, često prožeto refleksijama o pročitanim književnim delima ili podsećanjem na reči i zvuke poznatih pesama i melodija. Dijalozi su uverljivi, životni, što svedoči o tome da je autorka vrlo pažljivo posmatrala i osluškivala govor savremenog čoveka, posebno mladih.

Čovek obogaćen zrelošću i iskustvom najčešće se ponaša onako kako mora i kako drugi misle da treba, a ne pita se šta ga zaista čini srećnim. I kada se, opterećen predrasudama i mentalitetom sredine u kojoj živi, oseti starijim nego što jeste, trebalo bi, poput glavnog junaka ove knjige, da shvati da najlepši trenuci ljubavi ostaju u nama, ma koliko godina imali i da se prava ljubav nikada ne napušta.

Mr Olivera Damjanović

Na sajtu naše izdavačke kuće možete poručiti i kupiti roman:

https://evrobook.rs/product–stariji