GDE SAM TO POGREŠILA

Gde sam to pogrešila

SAŽETAK, ODLOMAK I RECENZIJA ROMANA ,,GDE SAM TO POGREŠILA?”

Ina pavlović je psihijatar i godinama svakodnevno pomaže pacijentima da se izbore sa najrazličitijim nevoljama. Ugledan i posvećen lekar, nije uspela da izbegne zamke bračne monotonije i nesuglasica. Njen muž, otac njene ćerke, životni oslonac i do juče najbolji prijatelj, preko noći joj je okrenuo leđa; njihova ćerka Simona Ana, inteligentna i osetljiva devojčica, nezadovoljstvo zbog razvoda roditelja iskazuje popuštanjem u školi, kroz sukobe sa autoritetima, neposlušnost i ispade.

Usamljena i rastrzana, zabrinuta zbog stalnih nesporazuma koji je sve više udaljavaju od ćerke, Ina odlučuje da se vrati u rodno Smederevo. Kad usled niza nesporazuma i Ininih nesmotrenih poteza sukob između majke i ćerke kulminira, psihičko zdravlje devojčice već je ozbiljno narušeno. Uplašena i zbunjena, Ina kreće u potragu za uzrocima ćerkinog stanja: da li je još neko u njihovoj porodici pokazivao znake psihičke labilnosti?

Neobičan paket na tavanu porodične kuće u Smederevu otkriće joj intrigantnu priču o sudbini jednog nesuđenog prestolonaslednika i njegovoj povezanosti sa porodicom Pavlović…

* * *

,,Ne znam otkud taj bokor narcisa u ovom, inače sumornom i praznom dvorištu. Ta pregršt lepote u ovoj nedođiji… I drveće je retko, hladovine skoro da nema. Na brisanom prostoru prosula se šaka zlata.

Posmatram mladice od trenutka kada se pojave ispod krpica preostalog snega. Pratim spori, skoro nevidljivi rast. Čini mi se da stoje u mestu. Ponekad se zadubim u pisanje ili čitanje, pa ih ne pogledam nekoliko dana. Iznenadim se koliko su za to vreme napredovale. Vitke stabljike se graciozno uzdižu. Nežno pridržavaju krhke pupoljke. Ne žure. Komotno troše dane. Začikavaju posmatrača. Uživaju u svom značaju i moći. Koketiraju sa svetom. Čine mu čast što su tu…

A ja sam dijagnozu dobio da bi moji nerpijatelji mahali njome i pravdali se pred srpskom javnošću. Činim sve da se ne predam i stvarno ne potonem u nepostojanje… Raspoloženje mi opasno oscilira od rezignacije i bezvoljnosti do besa i prkosa.

Kad se pobunim i lupim nogom o pod, umem da kažem:

,,Ma, trebalo je da postanem kralj! Imao sam na to pravo kao najstariji kraljev sin. Za to sam se spremao celog života. Tome se nadao moj otac, ali i čitav srpski narod. Sve je bilo na mojoj strani. Bio sam obrazovan, mlad, silan!’’

Šta god pričali o meni, nisam voleo da mašem svojim  titulama i visokim poreklom. U vojnoj školi samo su moja dva najbolja druga znala ko sam.

Život me već beše naučio da može biti surov. Uzeo mi je majku kada je imala samo dvadeset pet godina. Umrla je na svet donoseći peto čedo. Andrija je otišao za njom samo nekoliko dana po rođenju. I od oca sam rano odvojen. Retko smo se viđali. Zavideo sam Aleksandru i Jeleni što su uz njega. Prvorođen, za krunu spreman, morao sam bespogovorno da živim i obrazujem se kao prestolonasledniku dolikuje. Boravio sam u internatima u Švajcarskoj i Rusiji.

Prvih godina, dok sam živeo kod svog đeda na Cetinju, dugo sam mislio da sam Crnogorac. Trebalo mi je vremena da prihvatim istinu da sam Srbin, i da mi je sudbina povezana s narodom od kog sam bio dovojen. Osećao sam se odbačeno. Patio sam. Kako neko može da bude vladar zemlje u koju nije kročio sve dok nije navršio šesnaest godina?!’’

* * *

U vrtlogu vremena u kome kao da neumorno žurimo da uhvatimo ritam sve zahtevnijeg sveta, smestio se ovaj roman o slojevitom i dinamičnom spletu ljudskih sudbina i ljudskih izbora, roman o odrastanju i sazrevanju, roman o samospoznaji, roditeljstvu, neraskidivim emocionalnim vezama, porodičnim korenima.

„Gde sam to pogrešila“ je topla, emotivna priča o potrazi za srećom i pronalaženju ravnoteže između ličnih i potreba drugih, bliskih ljudi, koje, kada su u koliziji, rađaju konflikte i nerazumevanja. Junaci romana su neraskidivo međusobno povezani krvnim i emotivnim vezama, ali često ne uspevaju da održe krhku ravnotežu u složenom sistemu međusobnih odnosa. Ono što je izvor snage, tada postaje izvor vulnerabilnosti i, zanemareno, ostavlja trajne ožiljke. Psihopatologija, kao odraz disfunkcionalnosti i unutrašnje patnje, manifestacija je nemogućnosti komunikacije sa svetom.

Simbolično, glavna junakinja bira upravo ovaj put povlačenja da bi sebe zaštitila od daljeg povređivanja, ona u jednom dramatičnom momentu prestaje da govori, ne zato što nema šta da kaže, već zato što bol postaje nepodnošljiv, zastrašujuć. Simbolično, zatvaranje u granice unutar sopstvene kože pruža sigurnost koju ne dobija u odnosu sa drugima. Njeno ćutanje je zvučnije od reči.

I tamo gde psihijatri i psiholozi ne uspevaju do kraja da se približe, a lekovi ne mogu da izleče, Ljiljana Šarac nas podseća na snagu iskrenih ljudskih emocija koje pronalaze svoj put čak i onda kada se to čini nemogućim. Autentična bliskost, poverenje, privrženost, ljubav, nesebičnost magična su formula za oporavak, mentalno zdravlje i zadovoljstvo životom. Sposobnost povezivanja i vezanost za druge čine inherentnu ljudsku potrebu, snažan su pokretač i daju smisao ljudskoj egzistenciji. „Treba ljudima davati najbolje što imaš, a oni će ti istom merom i vratiti“, rezimira glavna junakinja romana.

„Gde sam to pogrešila“ je priča puna uspona i padova, kao i sam život, koja nas podseća da jedina prava psihoterapija neizostavno dolazi iz isceliteljske moći ljubavi.

dr Sanja Stojadinović

specijalista psihoterapije i savetovanja

Na sajtu naše izdavačke kuće možete poručiti i kupiti roman:

https://evrobook.rs/product–gde-sam-to-pogresila