MAJ

MAJ JE RAJ

Dvorac Petra Velikog Petrehof (Rusija)

Maj je. S jedne strane se pitamo kad pre dođe, a s druge zašto mu je toliko trebalo?! Vreme je neobična kategorija. Često ga subjektivno doživljavamo, pa ono zavisi od našeg raspoloženja. Bilo kako bilo, dani prolaze. Ne pitaju za dozvolu. Bez obzira koje muke da svet more, planeta se i dalje okreće! Sat otkucava, nedelje i meseci prolaze…

Kako se s našim doživljajem ovog proleća (ne ponovilo se) sjajno preklapa i uklapa pesma Desanke Maksimović ,,PROLEĆE JE, A JA VENEM’’:

Zeleni požari trava

bukte oko mene,

a ja venem.

Suncu u oči pravo

gledaju jagorčevine zelene,

a ja venem.

Nebo je mlada bašta

puna glogove pene,

a ja venem.

Ptica u granju gnezdo

sve jutro kljunom dene,

a ja venem.

Ruke su devojaka

perunike nerazvijene,

a ja venem.

Svakoga se trenutka

ponešto u život prene,

a ja venem.

Đenova (maj)

Dok smo mi nosili maske, virili iz kuća preplašeni, gledali konferencije u 15 h i kontaminirali se lošim vestima i strašnim ciframa, ovaj raskošni mesec je došetao bez skrivanja, ali i bez pompe. Ja ga oduvek zamišljam kao kralja s ogrtačem koji nije od hermelina već od olistalih grančica i zelenih busenova trave. Na glavi mu je venac od jorgovana i đurđevka. Nema telala, već sam zastane na svakom trgu i kliče: – Dobri moji, izađite napolje! Uživajte u lepotama kojima vas darujem!

Sve je u maju nekako s merom. Dozirano. U idealnoj srazmeri. I broj sunčanih dana, i dobrodošlih pljuskova i vetrovitih  jutara i popodneva kada sve miriše na behar i probuđenu zemlju…

,,Kao topli maj

moje srce sad je

od kada druže na moj prag

sreća stala je.

I više ne znam ni sam

kojim imenom da je zovem

da l’ je i meni sudba dala

da se srećom ogrejem.

Dugo sam mislio o njoj

i čekao da mi dođe,

sada sam sasvim blizu tu

i ne dam da mi prođe…’’ – peva Apsloutno romantično u ča-ča-ča-ritmu na srpski način.

https://www.youtube.com/watch?v=bxyqjd-qQVY (Link za muzičku numeru).

Minhen (Zoran i Ljiljana Šarac)

Maj je mesec koji podstiče obnavljanje energije. Budi snažnu žudnju da se živi punim plućima. To je period godine kada su nam svi motori upaljeni, zagrejani, samo čekaju znak za start! Probuđeni zovom iskonske prirode turiramo ih, spremni da ostavimo svoj potpis u ovom divnom svetu. Ne treba nam mnogo. Učmali od hladnih zimskih dana, a ove godine i od neplaniranog sedenja u četiri zida, spremni smo da pohitamo, pocupnemo i laka koraka, mada oprezni, izađemo u svet i međ svet!

A tamo, napolju, maj nas zavrti kao čigru svojom rukoveti boja. Daruje nam simfoniju mirisa. Pregršt svetlosti. Miluje nas nežnim prstima i izvodi zavodljivi ples kao iskusni plesač na temu proleća u punom jeku. Daruje, i s namerom budi, snažnu žudnju. Želju da se pokrenemo, uradimo nešto drugačije i čak i same sebe iznenadimo! Sve je nabujalo. Živnulo. Priroda. Uspavano sunce. Lepo vreme. Ptice koje po ceo dan cvrkuću, a izjutra najlepše… Probudila se i nada u svima nama.

Početak 2020. nije dao naslutiti da ova godina neće ličiti ni na jednu prethodnu. Ono što je donela okrenulo nas je naglavačke. Iz nove perspektive sve izgleda iščašeno i natraške. Korona virus nam je zarobio. Osetili smo kako izgleda zatvor. Glumili smo da živimo. Glumili smo i da uživamo u slobodnom vemenu koje smo dobili. A zapravo smo bili uznemireni, zbunjeni i zabrinuti! Trebalo je svakodnevno boriti se sa strahom. To je grickalo koncentraciju, narušavalo  uvrežene dnevne navike, urušavalo stabilnost svake vrste.

Milano (Ljiljana i Zoran Šarac)

Ovog proleća naši su se životi bili izlili iz svojih korita. Zavrtelo nam se u glavi od straha, zebnje, promena, opomena, loših vesti, bolesti koja se nadvila nad glavama svih nas… Maj je mesec koji će sve dobrim delom vratiti u regularne tokove. Ostaće još mulja, moraćemo hodati polako i oprezno, ali počećemo da ličimo na one ,,od pre”. Lepo je ,,obuti razgažene cipele’’. Lako je vratiti se poznatim navikama i svom ,,starom životu’’. To neće biti kao skok u vodu nakon kog odmah zaplivamo. Ne, ovo će biti ulaženje i adaptiranje mic po mic, uz stresanje i ježenje svakog centimetra kože, ali na kraju ćemo se sasvim potopiti i zaplivati! Zaplivati u sve što za vreme karantina nismo mogli, smeli, niti hteli da ne bismo kršili zabrane i preporuke. Prvo ćemo da se ofarbamo i doteramo. Dame će obaviti kompletan ,,remont’’! Onda će neke krenuti u teretanu, a druge u šoping. Manuće se mešenja, kuvanja, kuhinje na duže vreme. Dolazak lepog vremena i šarenilo na pijacama će im u tome pomoći. Svi ćemo poželeti da se malčice ,,stešemo’’ i iz trenerki uđemo u suknje, haljinice, bermude…

Virus (prirodni ili veštački, svejedno), izmakao nam je tepih isprod nogu i sve nam planove poremetio!

Moja baka je bila hodajuća riznica narodnih umotvorina. Svaki razgovor je umela da začini nekim naravoučenijem ili poslovicom. O mnogima nisam tada razmišljala, ali su se baštinili u meni, a da toga i nisam bila svesna. Elem, moja baba Ruža je često umela da kaže: – Na dobro se čovek lako navikne. Ovih dana mi se te njene reči često motaju po glavi. Jer za prvi maj smo tradicionalno odlazili ili u moje rodno Smederevo (u neka divna vremena i u bakin Selevac), ili putovali na razne destinacije koje smo s velikim uživanjem nedeljama razmatrali, birali… Ta radost planiranja, iščekivanja, pripremanja, pakovanja je neprepričiva i neopisiva! Putovanje je jedno od najlepših iskutava koje uspevam s vremena na vreme sebi da priuštim.

I onda nam je odjednom svima spuštena rampa. Blok. Veliko: STOP! Nena dalje. Tu si di si…

Rumunija dvorac Peleš

Meni je sve to tužno. Mnogo. Ali se da nadoknaditi. Ne znam da li će biti letovanja. Ja sam veliki i nepopravivi optimista i nadam se Bugarskoj, koja je odavno uplaćena. Biće sev dobro. Kako Bog zapoveda. Samo da se sačuvamo i da ova pošast prođe.

Maj dočekujem sa nadom koja se zasniva na realnim osnovama. Od marta je moj šesti roman ,,Zlatna žila’’ čamio u magacinu. Izdavačka kuća je odlučila da ga u vanrednim okolnostima na plasira. Čekala je da se sve normalizuje i vrati u regularne tokove.

Ja nisam imala strpljenja da to iščekam. Priznajem, nisam baš neki strateg. Zato sam ih zamolila da mi ustupe izvesnu količinu, što su oni i učinili. Tako se ,,Zlatna žila’’ pokazala baš žilavom.  Njen status ni na nebu ni na zemlji i dalje traje. Nadam se da neće tako biti još dugo. Za to vreme ja ne časim časa. Čitaocima, prijateljima, ljubiteljima mojih knjiga ja delim priču. I ona se širi. Kao kada ptiče pustite da poleti, zakotrljate grudvu, porinete čamac… I inače je moj slogan – neka se priča širi. Roman se zbog toga i piše. Pisac zbog nje diše, mašta, sanja… Svrbe me tabani da krenem za njom u svet. Ako joj Evro Book i ja ne otvorimo vrata, niko neće znati da postoji. Treba da prodrmamo neko zvionce. Da ,,pustimo abar’’. Otpočnemo njen život uz poneko gostovanje, reklamu, živu reč… Svemu tome se nadam. Kao zapeta puška sam. Ali ne može jedan čovek sve. Dobro bi mi došlo malo pomoći! Zato čekam. Verujem da je maj novi početak za sve nas. Na raznim poljima. Pa i za mene s mojom ,,Zlatnom žilom’’.

Tivoli (Rim)

Ako neko ne može da iščeka da se pojavi u knjižarama, neka mi se javi na mejl ljiljanasarac@gmail.com pa da nađemo do ,,Zlatne žile’’ i neku prečicu.