Septembar ’22.

Septembar 2022.

ODLOMAK IZ ROMANA ,,DOK SVETAC BDI’’

Ljiljana Šarac

Dani su brzo prolazili u društvu i veselju. Milenku se nije vraćalo u Smederevo. Počeo je da mašta o tome da bude trgovac, projektant, činovnik, geometar… Sve drugo mu se činilo zanimljivije od onog što je započeo. Shvatio je da je završio na zanatu kojim ne želi da se bavi celog života. Odlagao je povratak. Otac je osetio da se on lomi. Želeo je da mu sin uspe u poslu koji je imao budućnost i nudio miran i stabilan život. Video je da preti opasnost da lako odustajanje njegovom jedincu postane način ponašanja kad god mu bude teško.

– Od zanata ćeš uvek imati vajde – sokolio ga je zato Veljko. – Kod ovog gazde prolaziš obuku za dva posla. Ma gde da te život odnese, moći ćeš njima da se baviš, bilo u selu, bilo u gradu. Razmisli, sine, šuma imamo, znači građu, materijal nećeš plaćati… Drugi ga kupuju… Znaš i sam – analizirao je. – Mi možemo i hoćemo da ti pomognemo – zaključio je.

„Ako bih mu rekao da ne mora da se vraća kod gazda Janka, ovaj naš lezilebović bi to sa olakšanjem poslušao i prihvatio“, zaključio je Veljko. Nije želeo da mladiću olakšava i popušta mu. Verovao je da je to za njegovo dobro i slao ga je natrag. Potajno se nadao da će uz strogog, ali pravednog majstora malo očvrsnuti. ,,Leluja se kao paučina razapeta između dve grane. Nema razloga, a ipak je nesiguran i neodlučan. Sam sebi je najveći neprijatelj!“, nezadovoljno je primetio.

„U gradu ću samo gubiti vreme!“, besneo je u sebi Milenko. „Čak se i Sreten snašao. Radi, privređuje, hoće da se ženi, hej!“ Bio je ljut na svoje što ga ne zaustavljaju. Osećao se izdano i prepušteno teškoj sudbini. S druge strane, ljutio se i na pobratima jer se osećao zapostavljenim i napuštenim. „Kaže kako je obećao i odavno već zakazao poslove, a znao je da dolazim. Nije me planirao. Nije ostavio prostora da se sretnemo, prošetamo, ispričamo. Mora da mu je važnija od mene i da se viđa s njom, a ne sa mnom. Ala mu je zavrtela pamet!“ Ljubomora mu se kao ljuta guja ugnezdila u srcu i trovala mu misli i dušu. Nije bio siguran da razume tako snažna osećanja. Jasno mu je bilo da ih do tada nije sam iskusio. Hteo je da ga na trenutak prime u svoj svet. Mislio je da će tada sve doći na mesto i da će moći da ode i ne bavi se više njima. „Hoću da je vidim pre nego što odem!“, odlučio je u petak.

Uspeo je Sretena da ubedi da ga upozna sa devojkom koja mu se toliko dopala, a oca da za neki dan odlože put za Smederevo. Plan je bio da odu u crkvu na jutrenje, kome će prisustvovati i ona. Milenko nije mogao da iščeka susret. Pitao se zašto je toliko nestrpljiv. „Čudna mi čuda, našao je neku seljančicu, čobanicu koja će mu mesti kuću, vršiti poslove po polju i rađati decu. Ona i ne zna, jadna, da će se slomiti od teškog rada. Ide u skromnu kuću da zarobi svoju mladost. Uostalom, šta se to mene tiče?“ Na sreću tog para gledao je sa porugom i podsmehom. Osećao je da tako lakše prihvata novonastalu situaciju.

U nedelju je ustao pre petlova. Do tada bi se tek ponekad brijao, ali je tog jutra britvom skinuo ono malo dlačica što mu je izbilo na bradi i iznad nausnica. Obukao je belu košulju, jelek, čojanik i nove teget čojane pantalone. Kosu je začešljao unazad i malo je zalizao pomadom kupljenom u gradu. Odoleo je iskušenju da se obuče po gradskoj modi. Nije hteo da privlači pažnju i bude predmet ogovaranja prisutnih. Želeo je da se stopi s vernicima i bude posmatrač i svedok ljubavne priče. Izašao je tiho iz kuće, trudeći se da nikoga ne probudi. Prethodne večeri ih je obavestio da ide u crkvu. Svi su se tome obradovali.

– Vera snaži dušu. Pomoli se, okrepi se… – stisnuo mu je šaku Veljko.

„Eh, kada bih ja zbog toga išô!“, osetio je načas ubod griže savesti.

Ljiljana Šarac pisac

Sreten ga je čekao ispred kapije. Cupkao je, premeštao se s noge na nogu i duvao u prste jer je jutro bilo hladno. Mraz je čipkom išarao sleđene bare na putu. Mrak je odstupao ka horizontu.

– Pomoz’ Bog.

– Bog ti pomogao – otpozdravio je Milenko pobratimu, te su se brzim hodom uputili ka crkvi.

U bogomolji je bilo prijatno toplo. Mirisalo je na bosiljak i tamjan. Pucketale su sveće koje su upalili pristigli vernici. Tanak dim izvijao se iznad njih kao tajanstveni zapis kako valja slediti božju promisao. Služba ne beše još otpočela. Sigurnim korakom, kao da je u svojoj kući, Sreten je krenuo ka ikonostasu. Nešto dalje, pored sestre, stajala je ona. Njegova ljubav. Lepa kao upisana. Nežna kao latica trešnjinog cveta. Krhka i pitoma. Nasmejana. Razdragana. Mila.

– Pobratime – pozvao je Sreten Milenka, koji beše zastao u čudu – dođi da te upoznam. Ovo su Bogdana i Ranka. A ovo je moj pobratim, moj brat, o kom sam tol’ko puta pričô.

Milenko je devojkama pružio ruku koja je podrhtavala. Činilo mu se da svi vide njegovu pometenost. Obamrlost. Usta su mu se osušila, te reč jednu nije mogao da izgovori. Stariju devojku je samo letimice pogledao i potom se usredsredio na mlađu. Zurio je u dva krupna, plava oka. Ogledao se u njima kao u planinskom jezeru i osećao kako mu preti opasnost da se u tom pogledu zauvek utopi. Na njen osmeh morao je da odgovori osmehom. Činilo mu se da je omađijan, oslobođen težine, pa lebdi, leluja pedalj iznad zemlje.

– Drago mi je.

Njen glas mu se učinio kao gugutanje golubice.

– I meni – uspeo je da promuca.

Nova knjiga

Oglasila su se zvona. Sveštenik je započeo službu. Milenko je stajao tik iza zaljubljenog para. Ranka je stala iza njega. Trudio se da se usredsredi na molitvu, na plamen užeženih sveća i kandila, lica svetaca na ikonama… Ne iskoračujući, čitavim telom nagnuo se prema devojci. Duboko je udahnuo u želji da osetiti njen miris i upamti ga. U spletu aroma voska, drveta, tamjana činilo mu se da na tren hvata nešto nalik odjeku i sećanju na proleće i modre ljubičice. „Kao njene oči“, pomislio je. Pokušao je da se usredsredi na službu, ali nije uspeo. Čuo je tek pokoju reč. Grizao je donju usnu u želji da se sabere. Trgnuo se na slani metalni ukus krvi u ustima. Nemoćan da se obuzda, sporo, santimetar po santimetar, prelazio je pogledom preko devojčine figure. Osećao je slatke muke. Mučila ga je žudnja kao nikada do tada. U prstima je osećao trnce. Želeo je da ih pruži i dotakne je. „Bože oprosti mi! Ne znam šta me je spopalo na ovom svetom mestu. Molim te, sačuvaj me od mene samog!“, skrenuo je pogled prema vratima kao da će odatle da se pojavi neko ko će ga izbaviti. Brojao je u sebi, a vreme kao da je tapkalo u mestu. Rvao se sa osećanjima, a onda, nemoćan, ponovo pogledom tražio nju. Sada mu je bila okrenuta poluprofilom. Analizirao je svaki detalj. Razdeljak prav kao strela i dve čvrsto spletene pletenice. Njihova širina kazivala je da obuzdavaju čitavo more tamne smeđe kose. Samo se nekoliko pramenčića na vratu neposlušno izvilo u sitne kovrdže, meke kao pramičak vune kod mladog jagnjeta. Čelo joj je bilo visoko, obrve izvijene kao hrbat kamenog mosta. Trepavice guste kao čudesna tamna šuma. Nos pravilan, pomalo prćast. Jagodice istaknute i rumene. Ličila mu je na neubranu zrelu malinu. Bio je očaran njenom nesvakidašnjom lepotom, a najviše mu se dopalo to što nije marila kakav će utisak ostaviti na druge. Držanje joj je bilo skromno, ali je odražavalo samopouzdanje. Ramena je ponosno ispravila, svečanu košulju upasala u zimsku, u struku nabranu suknju. Od jutarnje studeni štitio ju je jelek, dok je toplu jaknu držala u slobodnoj ruci. Obula je duboke tamne cipele. Stopala su joj izgledala malena kao u deteta. „Tako je mila…“, pomislio je. Dušom mu se razlila neka nepoznata milina. Lomila su ga različita osećanja, od žudnje koja ga je opekla svojom vrelinom do nežnosti i želje da devojku štiti i pazi do kraja života. Nije mu promaklo kako se desnim ramenom naslonila na Sretena. Čitava ta strana bila joj je priljubljena uz mladića. Stajali su nepomično, kao zalepljeni. Milenko se upitao jesu li se ukočili u tom neprirodnom položaju. A onda je ona tek neznatno okrenula glavu i pogledom potražila sestru. Po Sretenovom osmehu i tihom odgovoru shvatio je da mu je nešto došapnula. Tada ga je steglo u grudima. Odjednom mu je bilo vruće, vazduh je postao zagušljiv, noge su mu zaklecale, jedva se obuzdao da ne istrči napolje. Disao je duboko, neujednačeno, pokušavajući da se smiri. Glasno je odahnuo kada se služba završila. Progurao se, prišao da celiva svešteniku ruku i ikonu pa brzo izašao napolje, u bleštavo belo jutro, da se nadiše vazduha, smiri i sačeka i njih da se pojave.