Uvodna reč

Uvodna reč: Ljiljana Šarac

DIŠEM DA PIŠEM

Talente ne zamišljam kao dugačku traku sa DNK kodom.

Za mene su oni sadržaj jedne velike vreće iz koje svako od nas, prilikom rođenja, biva darovan. Nasumično.

Šta se kome zalomi.

Nekome dopadne muzikalnost, drugome ritmičnost, treći otkriju da dobro crtaju, računaju, štrikaju, sade, grade, voze, treniraju, obučavaju, glume…

Oni koji su darovani rečju, ispočetka su smeteni. Ne znaju šta će tačno s njom.

Lako ih je razumeti, ukoliko znamo jednu divnu narodnu poslovicu: Reči su kao pčele – one su istovremeno i med i žaoka.

Ona poziva na oprez. Opominje. Kao i nekoliko drugih na istu temu:

Da se reči kupuju, manje bi ih bilo!

Jezik je više glava posekao nego sablja.

Ko na zvezde laje, ispašće mu zubi.

Stoga se isprva ispituju vlastite snage i granica do koje treba ići.

Izabrani rečima počinju da žongliraju, igraju se, oprobavaju i domete, i mogućnosti. Postaju svesni njihove moći.

Ne znam nikog ko se zahvaljujući tom daru kod nas obogatio (ne mislim na advokate, već na umetnike), ali mnogi zahvaljujući njemu pristojno žive.

Red je podugačak. Pisci, pesnici, scenaristi, dramaturzi… Ne znam hoćemo li ih ubrojati u umetnike, ali tu su i blogeri, tvorci reklama, slogana, songova…

Svi uzimaju jednu po jednu reč kao lego-kocke i uklapaju je u svoju formu.

Oni mudri i iskusni su oprezni. Pažljivi. Znaju onu narodnu: Ko mnogo govori, malo mu se čuje!

A svako želi upravo to – da bude uvažavan, prepoznat, uticajan, čitan, slušan, citiran…

Moj slogan je: Neka se priča širi. Jer čemu toliki rad, ukoliko priča ne poteče i ne dođe do čitalaca?! Odnosno, publike.

Meni je pisanje promenilo život! Od detinjstva oprobavam svoje snage. Pisala sam pesme, kratke priče, a s vremenom apetiti su samo rasli. Izazov mi je postala najpopularnija i najtraženija forma –  roman.

Samo, želje su jedno, a stvarnost drugo. Lako je reći – želim da napišem knjigu. Mnogo je teže to učiniti. A najteže je biti autor kvaltetnog dela koje će izdržati sud i kritike i vremena!

Uvodna reč – pisac Ljiljana Šarac

Najteže je početi!

Treba naći dobru temu.  Napisati prvu reč.

To je kao kada dete treba da načini prve korake i da se osamostali.

To je kao kada sav imetak stavljate na jedno polje na ruletu.

To je ogoljavanje duše i puštanje brojnih čitalaca u vaš svet.

Ko je spreman da postane providan, kao od stakla, izložen tuđim pogledima i kritikama, komentarima i sudovima, on spusti pero na list papira ili otkuca prvo slovo na lap-topu i reka poteče…

Vi radite, pišete, ali se stalno preispitujete. Muče vas strahovi, brige, sumnje. A s druge strane ne prestajete da se nadate i priželjkujete čudo!

Vihor suprotnih osećanja vas nosi dok ne stignu prve reakcije čitalaca na izdato delo. Ono kreće u svet i živi svoj samostalni život na koji ne možete da utičete.

I pored svih vrtloga i virova koje susrećem na putu koji sam izabrala, s podjednakim žarom ispisujem nove priče i tragam za novim temama.

Biram ih kao materjale za svečanu haljinu. Za poseban događaj. S namerom da zablistam. Da budem lepa i sebi i drugima.

Prelistavam časopise, razmišljam o dezenu i kroju… Potom odlazim u šetnju i obilazim radnje. Pravim popis u glavi. Ne žurim. Uživam. Hranim se šarenilom i morem mogućnosti.

Za cenu ne pitam. Želim samo najbolje!

Pipkam tkanine. Puštam da mi klize pod prstima. Zamišljam dug, uzak, raskošan kroj. I poglede. Muškaraca. Žena. Mladih. Starih. Već čujem uzdahe i vidim brze osmehe.

Vraćam se kući, osećajući da mi se tlo ljulja pod nogama.

Ljiljana Šarac pisac romana
Ljiljana Šarac pisac romana – uvodna reč

Puštam da sve prenoći.

Da se utisci slegnu.

Budim se s osećajem čežnje i nemira. I onda, kada zatvorim oči, onaj materijal koji mi prvi izroni iz misli je pravi. Moj. Za mene.

Odlazim lakog hoda u nabavku i molim ljubaznu prodavačicu da mi iseče potrebnu duplu širinu…

E, tako je i sa temom i pisanjem!

Pažljivo se bira, opipava, testira… Uzimaju se mere da bi se skrojila dobra priča.

,,Da dubi’’, kako kaže moja krojačica.

,,Da zavodi’’, kako kaže jedna moja verna čitateljka.

,,Da traje!’’, kažem ja.

To je kao kada se grudva otisne s vrha brda niz padinu, pa raste, raste i postaje sve silnija.

Želim da moji romani stalno dobijaju na ubrzanju i ostave trag kuda prođu i do koga dođu.

Umem da kažem da se nadam samo dobrom zdravlju, jer ću da pišem dok dišem.